Priču o Led Zeppelinu počećemo jednom anegdotom za koju je zaslužan Kit Mun (Keith Moon) iz benda The Who. Naime Džimi Pejdž (Jimmy Page) je jednom prilikom, dok je još svirao u Yardbirdsima, ispričao Kitu Munu o svojim planovima za novi bend čija bi muzika bila rok zasnovan na bluzu. Kit Mun se tom prilikom grohotom nasmejao i rekao: ,,taj bend će uspeti kada olovni cepelin poleti”. Pejdž nije bio obeshrabljen ovom šalom, već je uskoro svoju ideju pretvorio u delo i 1968. godine osnovao bend koji je nazvao New Yardbirds. Sa novim bendom otišao je na skandinavsku turneju, a kada su se vratili promenili su ime u Led Zeppelin i od tog trenutka krenuli su da se penju uz stepenice sve do neba.
Te 1968. godine legendarna britanska grupa The Yardbirds se raspala. Kit Relf (Keith Relf) i Džim Mekarti (Jim McCarty) osnovali su folk duo Together, Kris Dreja (Chris Dreja) postao je profesionalni fotograf, a gitarista Džimi Pejdž (Jimmy Page) zadržao je pravo na ime benda i preuzeo ugovorene koncertne obaveze. Da bi odradio turneju po Skandinaviji, Pejdž je morao da sastavi novu grupu. Pozvao je svog starog prijatelja i sešn kolegu Džona Pola Džonsa (John Paul Jones) koji je svirao bas i radio aranžmane za mnoge bendove toga vremena (Rolling Stones, Herman’s Hermits, Lulu, Dusty Springfield, Shirley Bassey). Njih dvojica su se prvi put upoznali na snimanju Donovanove ploče Hurdy Gurdy Man. Pejdž je hteo da brzo kompletira grupu i pozvao je poznanike bubnjara B.Dž. Vilsona (B.J.Wilson) koji je svirao u bendu Procol Harum i pevača Terija Rida (Terry Read). Međutim, ova dvojica nisu uspeli da se pridruže grupi zbog drugih obaveza. Teri Rid, koji će nekoliko meseci kasnije odbiti ponudu sastava Deep Purple i tako definitivno uništiti svoju karijeru, preporučio je Pejdžu mladog pevača iz birmingemske grupe Band Of Joy, čeje je ime Robert Plant. Plant se odmah priključio bendu i sa sobom doveo i bubnjara Džona Bonema (John Bonham). Bend je konačno kompletiran i u ovom sastavu krenuo je na već pomenutu skandinavsku turneju, a po povratku u Englesku su pod imenom Led Zeppelin snimili svoj prvi album za 30 sati studijskog rada. Ploča se pojavila u februaru 1969. godine. Od tog trenutka pa u narednih deset godina Zeppelini su vladali rok svetom.
Led Zeppelin je u muziku uveo jednu novinu. Dok su bendovi 60-ih slavu sticali singlovima, Zeppelini su uveli novi format. LP je bila osnovna forma njihovog izražavanja. Kao naslednici The Yardbirdsa, Led Zeppelin se na prvim albumima predstavlja kao gitaristički bend bluz-rok provenijencije. Njihov rani repertoar uključivao je obrade poznatih pesama klasičnih bluz majstora kao što su Haulin Vulf (Howlin’Wolf), Albert King i Vil Dikson (Willie Dixon).
Album Led Zeppelin I imao je dva lica. Sa jedne strane bila je to tipična post-Yardbirds ploča kakve su već snimali Creem i Jeff Beck Group. S druge strane, međutim, bio je to potpuno novi proizvod gde su sve odlike bluz-rok estetike evoluirale u jednu natprirodnu dimenziju. Bila je to muzika koja nije komunicirala sa osećanjima slušalaca i pojedinačnim naklonostima prema bluzu. Muzika koju su proizvodili Zeppelini bila je nalik grmljavini bogova i zvuku Armagedona koji su činili da obični ovozemaljski problemi izgledaju beznačajno i ništavno.
Džimi Pejdž sa svojim bendom nije samo učinio rok većim, bučniji, snažnijim i ambicioznijim. Oni su ovoj muzici dali težinu. Rock je postao heavy. Kompleksnost zvuka Led Zeppelina bila je nekoliko svetlosnih godina daleko od brutalnosti proto-heavy-metal bendova poput Black Sabbath i Deep Purple. Džimi Pejdž je bio dugogodišnji studijski muzičar i kao takav umeo je da koristi studio i zvuku benda davao je posebna obeležja. Njegovo originalno razumevanje gitare i njene uloge, kao i poimanje rocka kao skulpture napravljene od buke omogućilo mu je da stvori muziku koja je slušaoca stavljala u potpuno nov položaj. Pejdž je pronašao pravi razlog zbog čega u zvuk benda treba uključiti svaku distorziju, feedback, reverberaciju i buku. Mnogi imitatori ispadali su smešni u sličnim pokušajima.
Album Led Zeppelin II koji se pojavio u oktobru 1969. godine ključna je ploča za razumevanje prevrata koji je ovaj bend napravio i razloga njegove enormne popularnosti. Džimi Pejdž je klasične bluz šeme prekidao rifovima, koji su kao napalm, pržili sve pred sobom i solo deonicama koje su trasirale ,,put za nebo”. Robert Plant je svojim operetskim tenorom rešetao kao protivavionski mitraljez. Džon Pol Džons je basom gruvao kao baterija haubica, a Džon Bonem… E taj je baš umeo da udari u bubanj. Uopšte nije čudo da su članovi Led Zeppelina posle njegove smrti, odlučili da rasture bend. Bonemovi bubnjevi bili su turbomlazni motor koji je cepelinu davao pogon i omogućavao mu da se vine u stratosferu i dalje u beskraj.
Robert Plant i Džimi Pejdž bili su duboko vezani za britansku folk muziku i fascinirani srednjovekovnom mitologijom i okultnim sadržajima. Naslov četvrtog albuma Led Zeppelina ispisan runskim pismom to najbolje potvrđuje. Najpoznatija pesma Led Zeppelina Stairway To Heaven, koja se nalazi na ovoj ploči, počinje folk-baroknim akustičnom deonicom koji maestralno mutira u urlajući heavy-metal. Pored očekivanih overdoza adrenalina koje su isporučili u numerama Black Dog, Misty Mountain Hop i Four sticks i bluz standarda u obliku When The Levee Breaks koji je 1928. godine napisala Memfis Mini (Memphis Minnie), Zeppelini su prvi put dali veći prostor akustičnim numerama, uz napomenu da je na prethodnom albumu Led Zeppelin III bilo nagoveštaja u tom smislu. Pesme Going To California, otvorena posveta Džoni Mičel i The Battle Of Evermore, numera u obliku srednjovekovnog madrigala, koju je Plant pevao u duetu sa Sendi Deni (Sandy Denny), primeri su nove orijentacije.
Detaljno praćenje veličanstvene karijere Led Zeppelina daleko bi nas odvelo. Za kraj treba reći da su po mnogo čemu oni najveći bend u istoriji roka. Njihova popularnost tokom sedamdesetih premašila je sve do tada zabeleženo. Oni su prodali preko 50 miliona ploča. Njihov album Physical Graffiti iz 1975. godine najbolje je prodavana dupla ploča u istoriji. Bend se raspao kada je Džon Bonem umro 1980. godine. Od tada Pejdž, Plant i Džons zajedno su nastupali samo nekoliko puta.
Možemo slobodno reći da su oni redefinisali rok muziku i proširili njene granice. Njihov značaj u muzičkom svetu ogleda se ne samo u prodaji albuma i popularnosti, već i u trajnom uticaju na različite muzičke pravce i na način na koji bendovi pristupaju stvaranju, izvođenju i snimanju muzike. Njihova kombinacija tehničke virtuoznosti, inovativnosti i neprekidne umetničke evolucije učinila ih je jednim od najvećih bendova u istoriji muzike.
0 Comments
Trackbacks/Pingbacks