Lu Rid (Lou Reed), rođen je 2. marta 1942. godine u Bruklinu, kao Luis Alan Reed. Kada govorimo o muzičarima koji su oblikovali moderni rok, Lou Reed zauzima posebno mesto. Njegova muzika, poezija i surovo iskreno pripovedanje učinili su ga jednom od ključnih figura avangardnog roka i alternativne kulture. Od The Velvet Undergrounda do uspešne solo karijere, Reed je ostavio neizbrisiv trag na generacije muzičara i obožavalaca.
Rani život i muzički počeci Lu Rida
Odrastajući u Njujorku, Lou Reed je od malih nogu došao u dodir sa različitim muzičkim pravcima. Međutim, ono što ga je najviše zaintigiralo bio je rani rokenrol. Taj rani period njegovog odrastanja ogledao se u svakodnevnom slušanju njujorških radio stanica. To je dosta oblikovalo i uticalo na njegov život, a često je govorio kako je muzika spasila.
Već kao tinejdžer, Reed je svirao gitaru i pevao u du-vop grupama. Jedna od prvih značajnijih grupa u kojima je svirao, bola je “The Jades”. Sa ovim bendom nastao je i prvi snimak i to je bio singl So Blue iz 1958. godine. U ovom bendu Lou Reed je svirao gitaru i pevao prateće vokale.
Posle ovako bogatog muzičkog tinejdžerskog iskustva, Reed je upisao Univerzitet u Sirakjuzu, gde je studirao poeziju kod profesora Delmora Švarca. Njegove studije poezije, posebno pod Švarcovim mentorstvom, imale su dubok uticaj na njegovu muziku. Pre svega Švarc je uspeoda ga nauči koliko je važna jednostavnost u jeziku, pokazujući mu kako da postigne snažne efekte uz minimalan broj reči. Ovaj pristup itekako je uočljiv u Ridovim tekstovima, koji često koristi jednostavan jezik kako bi publici preneo na lagan način mnoge složene teme i emocije o kojima je pisao. Ovaj način pisanja postao je njegov zaštitni znak, kako sa Valvet Undergroundom, tako i u njegovoj solo karijeri.
Ridovo redovno izlaganje književnosti i poeziji na univerzitetu proširilo je njegovu kulturnu i umetničku perspektivu. Njegova muzika duboko odiše razumevanjem književnih tradicija, a to se najbolje vidi u njegovom divljenju književnicima poput Federika Garsija Lorke i Alena Ginzberga. Ovakvo književno nasleđe sigurno je mnogo uticalo na njegov bogat stil pisanja pesama. Takođe, pomoglo mu je da oblikuje svoj jedinstven stil i glas. Uspeo je da spoji književnu dubinu sa muzičkim inovacijama, čime je stvorio neka od najuticajnijih dela u istoriji rok muzike.
Radio emesija na WAER-FM
Jedna od zanimljivih priča tokom Ridovih studija bila je njegova smela pustolovina gde se oprobao kao radio voditelj. Naime, Lu Rid je tokom studija voido noćnu radio emisiju na univerzitetskoj stanici WAER-FM. Emisija je bila posvećenu avangardnoj muzici, gde je Rid imao punu slobodu za svoj nekonvencionalni muzički izbor, eklektičke muzičke interese i eksperimentalni duh. Rid je u emisiji puštao džez, eksperimentalnu i avangardnu muziku, često birajući izvođače poput Orneta Kolmana i Cecil Tejlora koji su bili pioniri free jazz-a. Čaesto je imao provokativne i sarkastične komentare, što se nije uvek dopadalo upravi radija. Koristio je priliku da testira granice radijskog formata i da eksperimentiše puštajući pesme koje su bile neobičen, disonantne i izazovne za prosečne slušaoce.
To je sve uticalo da se njegovo vođenje emisije okarakteriše kao kontroverzno i provokativno, što je na kraju dovelo do toga da emisija bude zabranjena. Iako je sa svojom prvom emisijom doživeo neprijatnost, ona je ostavila veliki trag na njegov kasniji rad. Pre svega razvila je njegov osećaj za eksperimentisanje sa zvukom i podstakla ga je da odbaci komercijalna ograničenja. Istraživajući sve te avangardne muzičke forme, utialo je na stvaranje u bendu Valvet Underground pa i njegovu solo karijeru. Najznačajniji uticaj koji je ova emisija ostavila na Rida jeste njegov provokativni i nekonvencijalni pristup umetnosti. Ovaj stil postće ključni deo njegovog muzičkog identiteta.
The Valvet Underground
Posle završenih studija Lou Rid se vratio u Njujork gde je počeo da radi kao tekstopisac za Pickwick Records – niskobudžetnu izdavačku kuću koja se specijalizovala za obrade poznatih hitova. Tokom rada za ovu izdavačku kuću, Rid je upoznao Džona Kejla, velškog multiinstrumentalistu koji je stigao u SAD kao stipendista Leonarda Bernštajna za studije kompozicije. U to vreme Kejl se već bio aktivan u eksperimentalnoj muzici i sarađivao je sa kompozitorom La Monte Jangom. Rid i Kejl su osnovali kratkotrajni bend “The Primitives” kako bi izvodili Ridovu pesmu The Ostrich. U ovom bendu svirao je i Sterling Morison, gitarista i Ridov bivši kolega sa studija.
Godine 1965. Rid, Kejl, Morison i bubnjar Angus Makliz, osnovali su bend Valvet Underground. Na samom početku Makliz napušta bend jer se protivio sviranju za novac. Zamenila ga je Morin Taker, čiji je minimalistički stil sviranja bubnjeva postao ključni deo u zvuku benda.
Već 1966. godine bend je privukao pažnju Endija Vorhola, koji je postao njihov menadžer. Na taj način bend je postao deo njegove umetničke scene ,,Factory” i nastupali su u njegovom multimedijalnom performansu – Exploding Plastic Inevitable.
Bend je dobio ime po knjizi iz 1963. godine koja je govorila o devijantnom seksualnom ponašanju. Njihov debitantski album, “The Velvet Underground & Nico”, objavljen je 1967. godine i uključivao je nemačku pevačicu Niko.
Ridova uloga kao glavnog tekstopisca i pevača u The Velvet Undergroundu označila je početak izuzetno uticajne muzičke karijere, koja će trajati decenijama.
Solo karijera Lu Rida
1968. Godine Džon Kejl odlazi iz benda. Rid je njegovim odlaskom imao potpunu kreativnu kontrolu nad bendom. Međutim tenzije su i dalje ostale prisutne, pre svega zbog Ridove vizije pristupačnije rok muzike. Ta vizija se u velikoj meri kosila sa eksperimentalnim duhom koji je definisao rane albme benda.
Osnovni razlog zašto je Lou Reed hteo da transformiše bend leži u činjenici da The Valvet Undergroun, iako veoma uticajni, tokom svog postojanja nisu uspeli da ostvare značajniji koercijalni uspeh. Rid je želeo širu publiku i prepoznatljivost, a obzirom da je imao poteškoća da to učini u samom bendu, odlučio je da napusti bend. Njegovom odlasku doprineo je i tadašnji menadžer benda, Stiv Sesnik, koji je vršio snažan uticaj i pritisak, tako da se Rid osećao izdanim i sve to ga je dodatno motivisalo na konačni odlazak. Možemo slobodno reći da je Ridov odlazak iz benda bio rezultat kombinacije kreativnih, ličnih i profesionalnih frustracija, koje su se godinama gomilale unutar The Valvet Undergrounda.
Godine 1970. Rid napušta bend i započinje svoju solo karijeru. Vraća se u kuću svojih roditelja koja se nalazila na Long Ajlendu. Počinje da radi u poresko-računovodstvenoj firmi svog oca. Tok ovog mirnog perioda njegovog života, piao je poeziju, koju je kasnije i objavio. Već naredne 1971. godine, Rid potpisuje ugovor sa izdavačkom kućom RCA Records, seli se u Englesku i u Morgan Studios u Londonu snima svoj prvi solo album – “Lou Reed”. Ovaj album sastojao se od novih verzija neobjavljenih pesama The Valvet Undergrounda. Album je dobio pomešane kritike.
To ga nije obeshrabrilo da 1972. godine snimi svoj drugi solo album – “Transformer”. Ovaj album doneo mu je prvi veliki komercijalni uspeh. Album su producirali Dejvid Bouvi i Mik Ronson, a na albumu su se našle kultne pesme poput: Walk on the Wild Side, Satelite of Love i Perfect Day. Pesma Walk on the Wild Side, uspela je da na jedinstven način spoji avangardu i mejnstrim. Ova pesma je sa svojim nezaboravnim bas rifom i pričama o njujorškoj underground sceni, postala klasik i obelžje celokupog Ridovog stvaralaštva.
Tokom sedamdesetih, Rid je nastavio da objavljuje albume – “Berlin” (1973), “Sally Can’t Dance” (1974), “Metal Machine Music” (1975), “Coney Island Baby” (1975), “Rock and Roll Heart” (1976), “Street Hassle” (1978) i “The Bells” (1979). Ovi albumi su pokazali njegovu spremnost i svojevrsni povratak eksperimentisanju i inovacijama u muzici.
Njegov rad osamdesetih i devedesetih pokazao je zrelost i posvećenost pisanju pesama, a albumi poput “New York” (1989) i “Magic and Loss” (1992) doneli su političke i lične pesme koje su se bavile društvenim problemima i smrću prijatelja.
Ridova solo karijera bila je obeležena velikim priznanjem od strane kritike ali i komercijalnim uspehom. Album “Transformer” se pokazao kao značajna prekretnica u njegovoj karijeri.
Zaključak
Lu Rid je preminuo 2013. godine, ali njegova muzika nastavila je da inspiriše umetnike i ljubitelje muzike širom sveta. Njegov uticaj može se čuti u post-punku, alternativnom roku, industrijalu i indi muzici. Bio je umetnik koji je imao hrabrosti da istražuje tamne strane ljudske psihe i urbanog života. Pisao je o ljudima koji su pokušavajući da pobegnu od smrti, hrlili pravo u njen zagrljaj.
Na kraju možemo reći da je Lu Rid ostavio neprocenji doprinos muzici i kulturi. I dok njegove pesme i dalje odzvanjaju, podsećaju nas da rokenrol nije samo zabava, već i umetnički izraz, otpor i priča o životu u njegovoj punoj kompleksnosti.
0 Comments