Čuveni književnik Vilijam S. Barouz (William S. Burroughs) jednom je rekao: „Umetnici su, po mom mišljenju, pravi arhitekti promena, a ne politički zakonodavci koji te promene sprovode tek nakon što se dogode.“ Moć muzike leži u njenoj mogućnosti da izađe iz okvira „kulture“, zgrabi ceo svet za rever i prodrma ga najjače što zna. Nije nikakva tajna da muzičari konstantno pokušavaju da u pet minuta pesme prikažu ono što ih je inspirisalo iz stranica pojedinih književnih dela ili novinskih članaka. Reči i note nikada nisu daleko jedne od drugih, a često nam se čini da se prepliću.
U svojim memoarima, Bob Dilan (Bob Dylan) govori o velikom uticaju koji su autori poput Fjodora Dostojevskog imali na njega kao mladića i kako je, godinama kasnije, dela Čehova pretočio u album Blood on the Tracks. Svet književnosti omogućava umetnosti da direktno komunicira sa čitaocem, a taj trenutak inspiracije i dalje je ključan za nastanak muzike i evoluciju umetnosti.
Kako je Dilan jednom rekao: „Umetnost je večno kretanje iluzije. Najviša svrha umetnosti je da inspiriše. Šta drugo možete učiniti? Šta drugo možete učiniti za bilo koga osim da ga inspirišete?“ Priroda pisane reči i dalje čini knjige osnovnim izvorom za pokretanje mašte i intelektualne energije.
U daljem tekstu osvnućemo se na istaknute književnike koji su nepovratno promenili kulturu i povukli svet muzike za sobom.
Književnici koji su oblikovali modernu muziku:
1.Džek Keruak
Džek Keruak (Jack Kerouac) je jednom izjavio: „Jedina istina je muzika.“ To je kratka izreka koja pokazuje njegovu veliku ljubav prema umetnosti i njegovu strast prema duši koja se izražava kroz zvuk ili kroz pisanu reč. Na svom džez albumu uz klavirsku pratnju Stiva Alena (Steve Allen), Keruak veliča pionira bebopa, muzičara Čarlija ‘Bird’ Parkera (Charlie ‘Bird’ Parker). To svoje iskustvo opisuje vrlo zanimljivo i slikovito, kako je sišao u mračan, neugledan bar, koji je potom procvetao u kaleidoskopsko svetlo, poput cveta koji pupi i cveta pod suncem polutonova Parkerove vatrene svirke.
Čarli Parker je, kako kaže, „pocepao pluća da bi dostigao brzinu koju su fanovi želeli, a ono što su želeli bila je njegova večna usporenost.“ Keruak je zaključio s visokom tvrdnjom da je Parker bio „muzički važan poput Betovena, ali ga niko nije tako doživljavao.“ Njegova strast prema Parkeru, džezu uopšte, i ritmovima života ovekovečena je u njegovom uticajnom romanu Na putu (On The Road), na čijim koricama stoji citat Boba Dilana: „Promenio mi je život, kao i svima ostalima.“
Dejvid Bouvi (David Bowie) je takođe bio toliko inspirisan Keruakovim rečima punim života da je spakovao svoje stvari, napustio uspavana predgrađa i krenuo u londonski život. Tamo se prepustio nadrealnoj atmosferi Bond Strita, koja je zauvek ostavila neizbrisiv trag na njegov rad. Keruak možda nije bio prvi koji je umočio pero u tintu da bi naslikao poeziju ulice, ali ono što je sigurno jeste da je tu poeziju ulice širio s tolikom neumoljivom snagom da svet kulture više nikada nije bio isti.
Bitnički pokret, čiji je Keruak postao neprikosnoveni kralj, svetu je doneo Boba Dilana, Odetu, Pola Sajmona i gotovo svakog muzičara koji je stvarao tokom 1960-ih. Iza tog pokreta stajala je Keruakova jedinstvenost i nepokolebljiv pogled da se treba pridržavati suvereniteta individualnosti. Keruakovi neuspesi i uspesi oličeni su u neumoljivoj kreativnoj nameri i želji da bude umetnik, drugačiji od „zabavljača“ prošlosti, ali jednako blizak običnim ljudima. Na ivici siromaštva, njegov stav, kao i mnogih oko njega, bio je da, ako već mora da ne uspe, onda neće usteti po tuđim pravilima. Na mnogo načina, to je mantra po kojoj alternativni muzičari i umetnici žive i danas.
2. Vilijam S. Barouz
Bitnički pisac Vilijam S. Barouz (William S. Burroughs) bio je ključna figura u muzičkoj industriji. Njegovo prijateljstvo sa Dejvidom Bouvijem (David Bowie), Lu Ridom (Lou Reed) i drugim istaknutim muzičarima značilo je da je njegov uticaj bio prisutan gotovo direktno. Ovi ljudi su doslovno mogli da ga pitaju za savet, a on je bio spreman da ga pruži.
Bouvi i mnogi drugi umetnici nisu bili samo inspirisani suštinskom neobičnošću njegovog rada i njegovim odbijanjem da se povinuje konvencijama, već i njegovom tehnikom sečenja i slaganja reči (cut-up technique), koju su mnogi koristili kako bi prevazišli kreativne blokade. Kanalisan kroz refrene pesama benda The Velvet Underground, Barouz je jasno pokazao da se oštrina može postići načinom na koji nešto kažete, a ne samo onim što govorite.
Možda se najsavršeniji spoj ovih elemenata u jednoj pesmi može videti u Bouvijevom himničnom hitu Ziggy Stardusta, „Moonage Daydream“. Stihovi „I’m an alligator / I’m a mama-papa coming for you“ (Ja sam aligator / Ja sam mama-tata koji dolazi po tebe) spadaju u najneobičnije i najsenzacionalnije uvodne stihove u muzici. U pratnji prodornog zvuka muzike, oni su zaista zapanjujući. Ali istini za volju, lako bi mogli biti preuzeti direktno sa stranica Barouzovih dela.
Njegov najistaknutiji uticaj na muziku, međutim, leži u krajnjoj smelosti njegove proze. Kada je 1953. godine objavljen Junkie, poslužio je kao zapaljiv napad na pristojnost, kontroverzno osporavajući američke ideale o tome šta može biti tema umetnosti. Na sličan način, preko deceniju kasnije, sličnu provokaciju ponudili su i Barouzovi savremenici iz Njujorka, bend The Velvet Underground.
3. Džejms Boldvin
Tačka u kojoj je muzika postala politička tema zahteva pažljivo istraživanje, ali nema sumnje da je tokom 1960-ih muzika čvrsto postala deo pokreta za građanska prava, a protestne pesme dobile su sopstveni život. Možda je najvažnija umetnička figura unutar tog pokreta bio Džejms Boldvin.
Boldvin je jednom napisao: „Sve što znam o muzici jeste da je veoma malo ljudi zaista čuje. Pa čak i tada, u retkim trenucima kada se nešto otvori unutar nas, i muzika uđe, ono što uglavnom čujemo, ili što nam ona potvrđuje, jesu lične, privatne, prolazne evokacije. Ali čovek koji stvara muziku čuje nešto drugo, suočava se sa hukom koji se podiže iz praznine i nameće mu red dok udara u vazduh. Ono što se u njemu budi, tada, je nečeg drugog reda, strašnije jer nema reči, a i trijumfalno, iz istog razloga. A njegov trijumf, kada trijumfuje, postaje i naš.“
Ova poetska dubokoumnost oslikava njegovu neobičnu sposobnost da pronicljivo rasvetli ono što je mutno i da razbije maglu, čineći kompleksno jednostavnim, a politički osetljivo moralno nedvosmislenim. Uticaj njegovog rada na građanska prava i egalitarne politike značio je da – na isti način kako je tvrdio za muzičare – i njegov trijumf bio je naš.
Tokom svoje karijere, Boldvin je hrabro izneo umetnost na prvu liniju. Ideja muškarca u tvidu, pesnika s lulom i čašom piva, daleko je od figure mirnog revolucionara koji se suočavao s vodenim topovima i palicama u Birmingemu. Iza njega je ostala četa muzičara inspirisanih njegovom potvrdom da kreativnost može doneti promenu. U tom smislu, njegov rad ne samo da je doveo do eksponencijalnog porasta protestne muzike, već ima veze i sa nastankom repa i drugih žanrova koji su iskreno govorili o istini sa ulica i uzvišeno ublažavali patnju na taj način.
Sve u svemu, Boldvin je putem svoje strasti za snagom izražavanja promovisao ideju da, kada su vremena nemirna, muzika osvetljava put; možda ga ne čini jednostavnim, ali svakako otklanja nebitne detalje koji prikrivaju rupe i vodi nas oko nevidljivih skretanja poput svetala reflektora. Nažalost, za razliku od svojih bitničkih savremenika poput Džeka Keruaka ili Vilijama S. Berouza, njegova relevantnost nije ograničena na uticaj, već je više vezana za činjenicu da se iste poruke koje je prenosio poetskim tonovima sredinom prošlog veka i danas moraju ponavljati.
4. Vislava Šimborska
U Evropi je rok ‘n’ rol došao kao dobroćudan dar iz Amerike nakon užasa rata, ali na mnogo načina, kulturna revolucija već je bila u toku zahvaljujući hrabrim kreativcima poput Vislave Šimborske, koja se pobrinula da omladina ima glas, a žene svoje mesto u umetnosti i politici.
Njen rad imao je kvalitet kojem svi muzičari teže: bio je ispred svog vremena. Sama žestina njenih reči priziva silovitu snagu užarenih gitara. Šimborskina smela pozicija i inovativan način izražavanja bili su ključni za eksperimentalne evropske žanrove poput krautroka i elektronske muzike.
Njena poezija nije zaobilazila teme rata i naknadnog terorizma u njenoj rodnoj Poljskoj. Ona je te teme razarala čistom silinom koja je evropskim rokerima koji su je sledili zadavala zadatak da je sustignu. U tom smislu, ona ne samo da je pionir nečega nalik pank poeziji, već je i poslala poruku da umetnost može da dodirne bilo koju temu koju poželite.
Kako jedan muzičar u usponu može da pročita stih poput – „Misle tačno onoliko koliko treba, ni sekundu više, jer iza te sekunde vreba sumnja…” – a da ne poželi da ga pretoči u muziku?
5. Silvija Plat
U poslednjim godinama, nasleđe Silvije Plat, nažalost, postalo je obavijeno melodramom morbidnosti. Sama Plat je imala najbolji odgovor na to kada je napisala: „Čak i usred žestokih plamenova / Zlatni lotus može biti zasađen“. Ovo preplitanje lepote i tame može se neprestano uočiti kroz muziku. Plat svakako nije prva koja je osvetlila tužbalicu sa optimističnim nijansama nade i lepote, ali njen brutalan način na koji je to činila i sama ideja njene smelosti kao umetnice u represivnim vremenima ostavili su dubok uticaj na kulturu u celini.
U istom smislu kao i Keruak, pisala je iz perspektive mladosti, osobine koju je rokenrol spremno prigrlio. Plat očigledno nikada nije pisala sa željom za prihvatanjem ili odobravanjem od strane svojih savremenika. Pisala je sa strastvenom iskrenošću koju samo mladost može posedovati. Njen rad je, na neki način, bio deo popularne kulture, i dokazao je da može biti i visokog umetničkog nivoa.
Mnoštvo umetnika je iskoristilo njen rad kao inspiraciju, od Peti Smit do Nika Kejva, dok su je mnogi drugi pominjali direktno u pesmama, od Lane Del Rej do Lejdi Gage, pa čak i najnoviji pesnici na sceni, poput Fontaines DC, koji su napisali stihove poput „Niko ne može istrgnuti strast iz nezahvalnih ruku mladosti“, koji bi ona ponosno uvrstila u sopstvenu antologiju.
Plat je došla i zgrabila vrele strasti mladosti, uživala u naivnoj nepromišljenosti i stvorila umetnost koja je rušila status kvo i rađala novu generaciju na način koji je nagoveštavao punk u svom najboljem izdanju. Usput je slavila i muziku, pišući divne stihove poput: „Zatvorila sam oči, i muzika je preplavila mene kao letnja kiša“.
6. Kurt Vonnegut
Antiratni romani Kurta Vonneguta postali su centralni tekstovi unutar kontrakulturalnog pokreta. Posmatrao je svet na najživopisniji način, a da pri tom nije gubio iz vida ono što je crno-belo, i na taj način je jasno stavio do znanja svojim savremenicima da politički diskurs ne pripada isključivo onima u odelima i kravatama.
Ovaj paradoksalno jasan, a istovremeno kaleidoskopski pogled na svet širio je jednostavnim stilom pisanja, a kako to kaže filmski reditelj Bob Vajd (Bob Weide): „Koji srednjoškolac to neće s oduševljenjem progutati!” Mnoga muzički nadarena deca svakako su to i učinila, a među njima je bio i Džeri Garsija (Jerry Garcia) i mnogi drugi koji su ga navodili kao veliku inspiraciju za svoj rad.
Njegov uticaj na muziku možda nije bio direktan kao kod nekih drugih na ovoj listi, ali u smislu podsticanja ljudi na umetnost i objašnjavanja složenih filozofija na najradosniji i najangažovaniji način, inspirisao je legije fanova da se upuste u katarzičnu praksu kreativnosti. Takođe je mnogima ukazao na ključnu ulogu koju umetnost ima u političkim promenama.
Kako je sam rekao: „Bavljenje umetnošću, bez obzira na to koliko dobro ili loše, način je da vaša duša raste, zaboga. Pevajte pod tušem. Plešite uz radio. Pričajte priče. Pišite pesme prijateljima, čak i ako su loše. Radite to najbolje što možete. Dobit ćete ogromnu nagradu. Stvorićete nešto.”
Možda naše muzičke heroje veličamo do te mere da ih stavljamo na skoro šamanski pijedestal, ali na kraju dana, to je upravo ono što i oni rade. Vonnegut je stvarao umetnost koja je inspirisala promene, s mnogo humora i ljubavi prema životu, ohrabrujući muzičare da slede njegov primer.
7. John Cooper Clarke
Parafrazirajući reči Huntera S. Thompsona, dr John Cooper Clarke je jedan od Božjih prototipova, previše čudan da bi živeo i previše redak da bi umro. Ovaj istoimeni pank pesnik bio je inspirisan poezijom ulice Šarla Bodlera (Charles Baudelaire), ali umesto da sadi “cveće zla” među kaldrmom, Klarki je primetio ideju koju je gotovo zaboravljeni folk umetnik Rodriges (Rodriguez) izneo u stihovima: „Jer koliko puta možeš da se probudiš u ovom stripu i posadiš cveće?“
Klarku nije stalo do sadnje cveća; on samo želi da se smeje stripu. Njegova poezija obiluje divljom igrom reči, dostižući nivo satire koji niko ko otvoreno pokušava da filozofira o uličnoj svakodnevici ne bi mogao da dostigne. Jasno stavlja do znanja da se suština uhvati posredno. Svojim oštrim i duhovitim stihovima, ismeva ispraznu, banalnu poeziju koja se izgovara s lažnom dubinom i ukočenim izrazom lica.
Bio je prisutan ne samo pri rađanju britanskog panka, već je njegova negujuća prisutnost u njemu donela toliko potrebnu dozu stila uz svu tu sirovu energiju. Od tada je neprestano prisutan u svetu muzike.
Aleks Tarner (Alex Turner) iz benda Arctic Monkeys tokom svoje karijere bio je sledbenik Klarka, i to u periodu kada je postao jedan od najistaknutijih literarnih tekstopisaca današnjice. Tarner je nastavio tamo gde je njegov heroj John Cooper Clarke stao, a Klarka su, zauzvrat, inspirisali čađavi soneti Bodlera, čineći Tarnera i mnoge druge umetnike samo poslednjim u nizu simpatičnih, nesputanih boema iz polusveta, koji šire poeziju ulice.
Baš kao i prethodnik Clarke, njegova igra reči duboko je ukorenjena u jeziku omladinske kulture – jeziku koji je Klark pomogao da postane zabavan, dok je stihove izgovarao sa strane usana u prepoznatljivom ciničnom stilu koji se od tada neprestano oponaša.
8. Dr Hunter S. Thompson
Pisanje Huntera S. Thompsona duboko je povezano sa svetom muzike i kulturom različitih muzičkih scena. Njegova čista smelost i odlučnost da ostane unutar ludog i živopisnog polusveta predstavljali su jedinstvenu etiku koju su muzičari pokušavali da slede zauvek.
Kao pisac, Thompson se potpuno uronio u svet pop kulture, umesto da ga posmatra izdaleka, a to nadilazi njegov “Gonzo” stil novinarstva. Želeo je da bude deo onoga što se događa, ne samo da bi se postavio u priču ili zabeležio trenutak iz perspektive sa tla. Želeo je da promeni ono što treba promeniti i da slavi ono što je smatrao ispravnim. Ukratko, to je bio odraz kolaborativnog umetničkog miljea šezdesetih i sedamdesetih godina.
Naravno, nema načina da se ovo dokaže, ali bilo bi iznenađujuće pronaći biblioteku nekog muzičara koja ne sadrži primerak knjige “Strah i prezir u Las Vegasu” – to je čista energija za muziku. Taj odnos išao je u oba smera, kako je sam Thompson rekao: „Muzika je za mene oduvek bila stvar Energije, pitanje Goriva. Sentimentalni ljudi to zovu Inspiracijom, ali ono što zapravo misle jeste Gorivo. Uvek mi je bilo potrebno Gorivo. Ja sam ozbiljan potrošač. Ponekad i dalje verujem da auto, sa pokazivačem goriva na prazno, može preći još pedeset milja ako na radiju glasno svira prava muzika.“
Kada se na to doda činjenica da je imao besprekoran muzički ukus, nazivajući Dylanovu klasičnu pesmu ‘Mr Tambourine Man’ hipi nacionalnom himnom, pred sobom imate uticajnu figuru na polju književnosti i muzike, čiji se uticaj i dalje oseća.
9. D. Salinger
Možda je upečatljivo da je izraz koji je roman Lovac u žitu J. D. Salingera pomogao da postane popularan „screw up“ (zajebati). Danas se taj izraz čak nalazi u Oksfordskom rečniku engleskog jezika i dolazi s jednostavnom definicijom: „Napraviti da nešto pođe po zlu“. Naravno, bilo bi najstroža kritika reći da je roman iz 1951. u potpunosti „zajebao“ kulturu, ali trajna misterija ovog teksta odražava se u tome što se takva ideja može naslutiti u složenoj, oštroj društvenoj atmosferi koju ostavlja za sobom.
Delimično ispunjen buntovničkom, tinejdžerskom ispraznošću, a delimično oštrom i prodornom prozom, roman ostaje jednako zbunjujuć kao i uvek. Ipak, ne može se poreći činjenica da je Salinger svakako dotakao nešto značajno, s obzirom na to da se i danas o njemu raspravlja. Sinopsis je možda nejasan, ali upravo to je pomoglo njegovom širenju. Ukratko, reč je o ljutom tinejdžeru koji se bori protiv nagrada konformizma i pokušava da uđe u svet odraslih kao kvadratni klin u rupi koje čak ni nema. Ako vam taj nemir deteta koje ne zna tačno šta jeste, ali je sigurno šta nije, zvuči kao ceo MTV, pop-pank, Nirvana i slično, to je zato što jeste.
Uspeh romana i razlog njegove trajne uticajnosti leži u jednostavnoj činjenici da je promenio način na koji su mladi prikazani u književnosti. Odjednom, američka adolescencija bila je obrađena i prikazana trodimenzionalno, iako je ta dubina uglavnom bila obojena sumornom sivom nijansom. Ni heroj ni antiheroj, samo ozbiljno dete, ideja tinejdžera kao društvenog ikonoklasta proizašla je iz ovih stranica.
Zašto je, onda, ovaj tekst počeo tvrdnjom da je Lovac u žitu „zajebao stvari“ ako je doneo oslobađajuće promene, pojačao glas mladih i pomogao u razvoju pop-kulture? Pa, iz dva razloga. Prvi je taj što knjiga jednostavno nije toliko dobra. Nema sjajnu prozu poput Na putu koja je usledila, niti živopisnu boju nečega poput Džanki (Junky) ili čak živahnost britanskog ekvivalenta, Nedelja uveče i subota ujutru. Zapravo, Lovac u žitu gotovo je uvek nailazio na kritičke poteškoće.
Ali to u mnogim pogledima jedva da je važno, jer ovaj roman jeste bio pank.
10. Maya Angelou
Maya Angelou je jednom rekla: „Kad bi čovek mogao biti siguran da će se svakih 50 godina pojaviti glas i duša poput Odetinog, vekovi bi prolazili tako brzo i bezbolno da jedva da bismo prepoznali vreme.“ Ali njena pohvala folk zvezdi koja je inspirisala Boba Dilana (Bob Dylan) da uzme akustičnu gitaru nije bila jednosmerna – muzički svet prepoznao je i Angelou kao veliku kreativnu silu.
Pre nego što je postala poznata spisateljica, Angelou je bila pevačica i plesačica. Čak je objavila i studijski album Miss Calypso 1957. godine. Čak i u ovom, pomalo kičastom izdanju, težila je da prikaže iskustvo žena i Afroamerikanaca kroz bujnu kulturu – način izražavanja koji će postati osnova njenog inspirativnog pisanja. Lirski, teme koje je s oduševljenjem istraživala i dalje snažno odjekuju i danas.
Od modernih hip-hop zvezda poput Kendricka Lamara do soul ikona poput Nine Simone, mnoštvo umetnika navodilo je njen nežan, a ipak smelo i važan ton kao čistu inspiraciju. Čak je sarađivala sa umetnicima poput Quincyja Jonesa, pozajmljujući spoken word komade za film Cactus Flower. Kako je sama rekla: „Muzika je bila moje utočište. Mogla sam da se uvučem u prostor između nota i savijem leđa usamljenosti.“ Pa, upravo ta njena leđa pomogla su da se podupre bezbroj muzičkih pokreta.
Dodala je dušu protestu, a mnogi su sledili njenu poruku: „Naučila sam da će ljudi zaboraviti šta ste rekli, ljudi će zaboraviti šta ste uradili, ali ljudi nikada neće zaboraviti kako ste ih učinili da se osećaju.“
0 Comments