Stotoine knjiga je napisano o Bobu Dilanu. Publicisti raznih orijentacija bavili su se “fenomenom Dilan”, osvetljavali ga sa raznih strana, pokušavali da definišu tokove njegove karijere, da otkriju tajnu njegove muzike. Negde početkom šezdesetih podelio se svet mladih. Jedni su ostali robovi životnih modela svojih roditelja, a drugi su krenuli u avanturu pronalaženja novog sveta i novih vrednosti predvođeni mladim folk pevačem iz Minesote čije je ime bilo Robert Cimerman (Robert Zimmerman), a pseudonim Bob Dylan.
Danas, šezdesetak godina kasnije, ne zna se ko je bolje izabrao. Zna se, međutim, nešto drugo. Bob Dilan je postao jedna od najznamenitijih figura našeg doba. Podarivši rok muzici poeziju, on je, kao neki hrabri srednjovekovni moreplovac, otkrio potpuno nove oblasti duhovnog života u kojima će generacije i generacije moći da sanjaju. Pojedini su čak izjavili da je on za popularnu muziku “uradio isto što i Ajnštajn za fiziku”.
Kako je sve počelo?
Svoju šezdesetak godina dugu karijeru Dilan je, stalno menjajući pravac kretanja, uspeo da održi vitalnom do dana današnjeg. Početkom šezdesetih Dilan je folk pesmu uspeo da oslobodi viška socijalnog i političkog angažmana. Folk pesmu učinio je ponovo ličnim iskazom talentovane individue. I na taj način Dilan je uspeo da revitalizuje taj žanr. Tačno 25. jula 1965. godine na Njuport folk festivalu, Bob Dilan je uključio svoju gitaru u struju i u pratnji Paul Butterfield Blues Band-a krenuo da praši “Maggie’s Farm” , na opšte zgražavanje folk publike. Dok je Pit Siger (Pete Seeger) jurio da mu sekirom iseče struju, otvaralo se novo, najlepše poglavlje popularne muzike.
Kada je 1968. godine, potpuno ignorišući baroknu psihodeliju koju su Bitlsi (The Beatles) godinu dana ranije uspostavili albumom Sgt. Pepper, snimio sa nešvilskim veteranima – Čarli Mekoj (Charlie McCoy), Keni Batri (Kenny Buttrey) i dr. – album John Wesley Harding sa kantri i folk baladama prožetim biblijskom mitologijom, on je, baš kao i narednim albumom Nashville Skyline iz 1969. godine, iznova uspostavio vezu između folka, kantrija i roka. U svim Dilanovim promenama konstanta su bile odlične pesme, mudri stihovi i poseban sentiment.
Nekoliko datuma u karijeri Bob Dilana je od izuzetne važnosti. Januara 1961. godine, Robert Cimerman (pseudonim će uzeti avgusta 1962. godine po velikom velškom pesniku Dilanu Tomasu, stiže u Njujork da bi posetio svog idola Vudija Gatrija u bolnici. “U to vreme bio sam Gatrijev džuboks” – priseća se Dilan. Prvi njujorški nastup imao je u aprilu te godine u dvorani Gerde’s Folk City u okviru koncerta koji je održao Džon Li Huker (John Lee Hooker). Nastupao je sa repertoarom sastavljenim od gatrijevskih balada i tradicionalnih melodija sa originalnim stihovima. Kritičar “New York Times-a” Robert Šelton skrenuo je pažnju glavnom čoveku diskografske kuće Columbia Džonu Hemondu (John Hammond) na madog folk muzičara. Ubrzo je bio sklopljen ugovor. Tako je započela najveća karijera za koju popularna umetnost zna.
Mladi folk muzičar prozračnog lica i kovrdžave kose bio je dobro prihvaćen od njujorške folk zajednice. Phil Ochs, Peter Yarrow i Remblin Džek Eliot postali su veliki prijatelji Boba Dilana. Džoan Baez i više od toga. Prvi Dilanovi albumi kretali su se u okvirima estetike karakteristične za njujoršku folk scenu. Dominantna forma izražavanja bila je tzv. “protestna pesma” u kojoj su se u obliku folk napeva iznosili socijalni i politički koentari. Neke pesme sa albuma The Freewheelin’ Bob Dylan iz 1963. godine, kao što su Blowin’ In The Wind, A Hard Rain’s Gonna Fall i Masters Of War postale su klasici tog žanra.
Svoju protestnu fazu završio je pesmom My Back Pages sa albuma Another Side Of Bob Dylan koji je izašao 1964. godine. Maja te godine otišao je na turneju po Engleskoj tokom koje je upoznao Bitlse i Stounse. Imao je priliku i da čuje kako Erik Bardon (Eric Burdon) sa Animalsima peva House Of The Rising Sun. To iskustvo mu je pomoglo da shvati snagu rok muzike.
Tranzicija ka Rock zvuku
Tranziciju ka rock zvuku Bob Dilan je započeo već na albumu Bring It All Back Home koji je objavljen 22. marta 1965. godine. Neke od pesama – Subterranean Homesick Blues, Maggie’s Farm – snimljene su u pratnji rock benda. Na ovoj ploči se nalazi i jedna od najpoznatijih pesama ovog autora Mr. Tambourine Man. Onda je došao već pominjani 25. jul 1965. godine i Dilanov nastup sa Paul Butterfield Blues Bandom na Njuport folk festivalu koji je izmenio rock muziku. Bio je izviždan za vreme tog nastupa. Morao je, čak, da u jednom trenutku napusti scenu i skine električnu gitaru. Pit Siger tvrdi da je Bob Dilan plakao iza scene, što ovaj, naravno, negira. Njujorški folk krugovi su bili besni što je njihov štićenik pronašao novu viziju koja će ga odvesti do neslućenih visina, dok su oni osuđeni na trajno upijanje sto puta prežvakanih tema.
Muzika koju je Dilan stvarao i snimao 1965. i 1966. godine potpuno je izmenila popularnu muziku. Folk, literatura i rock su na albumima Highway 61 Revisted (1965) i Blonde on Blonde (1966) bili povezani u klupko novog i autentičnog iskaza do tada nepoznatog i svetu popularne muzike. Na albumu Highway 61 Revisted došlo je do erupcije r&b žestine koja je Dilanovim stihovima dala novu dimenziju. Zvukom su dominirali razorna gitara mladog čikaškog blues virtuoza Majkla Blumfilda i hirovita organa Ala Kupera. Bila je to prava pratnja za nadrealne ekspresionističke tekstove Boba Dilana. Like A Rolling Stone, Ballad Of A Thin Man, From A Buick 6 i druge pesme, mada duboko ukorenjene u ritam i bluz tradiciju zvučale su kao nešto potpuno novo, što se do tada nije čulo.
Sledeći album Blonde on Blonde Dilan je snimio u Nešvilu sa tamošnjim sešn muzičarima. Bio je to opet iznenađujući korak i pun pogodak. Singl sa ovog albuma Rainy Day Women # 12 & 35 bio je No 2 na američkoj top-listi u aprilu 1966. godine. O značaju ovog albuma najbolje govori izjava poznatog kantri muzičara Čarlija Mekoja u kojoj se kaže da Nešvil posle albuma Blonde On blonde više nije bio isti. U to vreme Bob Dilan je već prodao više od deset miliona ploča.
Pat Garrett And Billy The Kid i Bob Dylan
U narednim godinama Bob Dilan je nastavio da snima ploče od kojih su neke bila prava remek-dela – John Wesley Harding (1967) i Blood On The Track (1975). Pisanje o svakoj od tih ploča daleko bi nas odvelo. Postoji jedan trenutak u karijeri Boba Dilana koje se, međutim, ne sme preskočiti. Radi se o njegovom angažmanu u filmu Sema Pekinpoa – “Pat Garrett And Billy The Kid” početkom sedamdesetih godina. Sustet ovih individua, od kojih jedna predstavlja staru Ameriku tradicionalnih zapadnjačkih vrednosti, a druga nov liberalni duh istočne obale, istorijski je u svakom smislu. Njihov umetnički sustet odigrao se u nezaboravnoj i najpatetičnijoj sceni ikad snimljenoj, onoj kad Slim Pikens umire na obali potoka dok rumeno sunce zalazi, a njegova bespomoćna žena ga nemo gleda i dok se odnekud čuje Dilanova Knockin’ On Heaven’s Door. Svako ko je umeo tu scenu da vidi ostao je zauvek prožet veličanstvenom emocijom koju ona nosi i postao bar malčice bolji i srećniji čovek.
Zaključak
Met Snow, iz časopisa “Mojo”, mudro je primetio da glavni kvalitet Dilanovih pesama čini utisak da one nisu napisane već da su zapamćene. Zapamćene u nekim nadrealnim i arhetipskim situacijama u kojima se ljudska sudbina predstavlja u svoj svojoj tragičnosti i veličanstvenosti. Dilanov poetsko-muzički opus se doima kao Biblija neke nove religije koja svoje bazične postulate crpi iz sirovih životnih priča svakodnevnih sudbina.
U jednom intervjuu Bob Dilan za sebe kaže: “Ja ne znam ko sam. To mi čak nije ni važno”. U pomenutom filmu Sema Pekinpoa, Dilan igra bezimenog revolveraša koga svi zovu Alias. Najbolji naačin da završimo ovaj tekst jeste način na koji je to učinio Majkl Vots (Michael Watts) u Melody Makeru 3. februara 1973. godine: “Pitaš ko je Bob Dilaln? On je Alias. Alias ko? Alias svako od nas!”
0 Comments